3 popularna mita o Internetu

Iako je internet neizostavni deo naših života, naše dve ruke nam ne bi bile dovoljne da izbrojimo sve mitove o njemu. Jedni su rasprostranjeniji, drugi su preterano komplikovani za razumeti i zato nisu popularni širem krugu ljudi. Ipak, među svim tim mitovima se nalaze 3 osnovna koja bismo želeli da vam razotkrijemo.

Imajući u vidu da je veliki deo čovečanstva u poslednjih godinu dana prinuđen da bude „na internetu“, za nove kolačiće će biti zanimljivo da od samog početka budu upoznati sa ovim osnovnim mitovima. Međutim, naš glavni cilj nije opovrgavanje istih, naprotiv – cilj je da ih svi bolje razumemo.

1. Internet i web su jedno te isto

Trenutno, zahvaljujući internetu, možete da čitate sadržaj ove veb stranice.

Shvatanje ovog mita će odgovoriti na neka dodatna pitanja: Zašto kažemo „Veb-sajt se ne učitava“ a ne „Internet sajt se ne učitava“? Zašto je „Nemam internet“ a ne „Nemam veb“?

World Wide Web (poznatija još i kao prosto web (veb) ili svetska komunikaciona mreža je virtuelna mreža sastavljena od međusobno povezanih hipertekstualnih dokumenata. Pristup ovoj komunikacionoj mreži se vrši putem interneta (globalne mreže međusobno povezanih kompjuterskih mreža).

To jest: Internet je globalna fizička mreža sastavljena od kablova, uređaja i protokola za komunikaciju, dok je veb virtuelna mreža hiperlinkova i veb-sajtova.

Reči „internet“ se sastoji iz reči „inter“ (između, uzajamno) i „net“ (mreža), a veb (web) u prevodu znači paučina ili mreža.

Kako „paučina“ i Internet rade zajedno?

Kada otvorite sajt ili kliknete na link, vaš pretraživač koristi fizičku internet mrežu kako bi stigao do traženog dokumenta. On, sa druge strane, može da vas odvede do drugih dokumenata putem hiperlinkova u njemu.

Ako je server biblioteka (zgrada) – veb server je stelaža sa policama, a veb-sajtovi su knjige na tim policama. Internet je, u tom slučaju, put do svake biblioteke na svetu.

Put i biblioteka su opipljivi. Police i knjige – ne.

Put je fizička mreža – kablovi i uređaji koji su opipljivi.
Biblioteka je server – mašina u mreži koja je opipljiva, na kojoj se instaliraju programi.
Police su veb server – program koji nije opipljiv, instalirana na fizičkoj mašini.
Knjige su veb sajtovi – kolekcije fajlova koji nisu opipljivi.

Ovaj miks fizičkog i digitalnog čini razdvajanje ovih mreža teškim. Pogotovo jer virtuelno nije toliko lako uporediti sa nečim iz materijalnog sveta.

A ko je onda bibliotekar?

Svako ima svog ličnog bibliotekara kod kuće. To bi bio veb-pretraživač koji nalazi knjigu i daje nam je preko ekrana. A Google je kartoteka koju nam bibliotekar daje i putem koje tražimo knjige.

Sa tehničke tačke gledišta, veb se definiše kao usluga na internetu – postoji server na internetu koji dostavlja nešto klijentu. U ovom slučaju, veb server dostavlja korisnicima veb sadržaj. Reč „server“ potiče iz engleskog jezika i definiše se kao „čovek ili stvar koji snabdeva uslugu ili robu“ (a person or thing that provides a service or commodity). Tako je, na primer, imejl takođe usluga na internetu jer postoji veb server koji nas „snabdeva“ elektronskom poštom.

Na vebu se nalaze veb-sajtovi, forumi, blogovi, elektronske prodavnice, dok se na internetu nalazi veb, mejl, internet televizija i druge slične usluge.

Zato nismo u krivu kada kažemo da „ulazimo na internet“. Na isti način kažemo da ulazimo u biblioteku, ali se podrazumeva da idemo tamo ne zbog same zgrade, već zbog knjiga u njoj. Dok biblioteka ima jednu jedinu uslugu koju nudi – knjige, internet nudi mnogo više usluga osim veb-sajtova. Na primer – možemo da šaljemo ili čitamo imejlove, provedemo video razgovor, gledamo televiziju, slušamo podkast ili pak da otpremamo fajlove putem FTP-a.

Razvoj veb usluge

Veb usluga se pojavljuje još tokom devedesetih dok je internet već postojao nekoliko godina. Kreiranje veb usluge je pomoglo širenju interneta. Kada dve mreže rastu i zajedno i odvojeno, smanjuje se potreba za objašnjavanjem da zbog veba ulazimo na internet. Ionako kada je u pitanju pristup informacijama na vebu koristimo reč „internet“ ili prosto „net“. Ali i „net“ već menjamo sa drugim pojmom. Imajući u vidu da je Google najpoznatiji pretraživač na vebu, kada nam je potrebna informacija kažemo da ćemo je potražiti na Google-u bez potrebe da preciziramo da ćemo ući na veb kako bismo ga pitali. Tako koristimo reč „Google“ umesto „veb“ i „net“. Sve tri reči – internet, veb i Google su u našim glavama jedno te isto – povezanost i informacija. Facebook je već druga tema. 

Da rezimiramo

Internet je put i biblioteka, Google je ogromna kartoteka sa imenima skoro svih postojećih knjiga, a veb-sajtovi su knjige.

Na internetu ima nekoliko mnogo velikih i opterećenih raskrsnica. Preko njih danonoćno prolazi osnovni saobraćaj onih koji žele da pročitaju poneku knjigu. Odvojeni regulatori na raskrsnicama se nazivaju dostavljačima internet povezanosti prvog nivoa. Ali, za njih ćete saznati više u mitu broj 2.

Kako na svetu postoji nekoliko osnovnih raskrsnica sa opterećenim kretanjem koji povezuju kontinente preko okeana i države preko planina, tako i na vebu postoje ogromne virtuelne kartoteke na kojima se upisuju imena svih knjiga i svih biblioteka sveta.

Jedna od najpoznatijih kartoteka je Google na kojoj putem reči tražimo određene knjige. Na njoj se samo jednom rečju mogu tražiti i tekstovi bez potrebe da znamo naziv knjige koja ih sadrži.

Kao zaključak ovog mita: Iako su obe mreže različite, toliko smo navikli da koristimo reč „internet“ umesto „veb“ da je potpuno prirodno da kažemo „ulazim na internet“ umesto „ulazim na veb“. Ipak ćete priznati da se razlika oseća kada kažemo „nemam net“ umesto „nemam veb“.

2. Internet je nečija svojina

Potpuna verzija ovog mita bi bila: „Internet je nečija svojina i ja plaćam da bi ga koristio/la“.

Iz prvog mita je shvaćeno da internet istovremeno predstavlja i mrežu i samu povezanost u njoj. Gledajući sa konteksta mreže, moglo bi se reći da je mit tačan, ali samo ako ga gledamo iz oka odvojenih mreža i samo ako je u pitanju vlasnik mreže. To jest da indirektno plaćamo vlasniku mreže za to što putem nje prolazi signal našeg zahteva.

Globalna internet mreža mreža, uređaja i komponenti nema jednog vlasnika osim samog čovečanstva. Ali, svaki uređaj i komponenta odvojeno imaju svoje vlasnike.

To za šta svako od nas plaža je povezanost sa internetom – mogućnost da se povežemo sa nekim uređajem u nekoj mreži. Dostavljači internet povezanosti su izgradili i nastavljaju da ulažu resurse u svoje mreže i uređaje koji nas čine sposobnim da se povežemo sa drugim uređajima. Tako da mi plaćamo to što koristimo kreaciju dostavljača i odvojeno to što on koristi povezanost drugih većih dostavljača. Da – naš dostavljač takođe plaća povezanost većim dostavljačima koji postavljaju velike kablove i povezanost između kontinenata. Zato što, kada smo se prikačili na „kabl“ lokalnog dostavljača, obilazak interneta prolazi kroz razne druge mreže.

O kablu ispod Atlantskog okeana…

Taj kabl za koji smo čuli da prolazi ispod Atlantskog okeana nije tamo slučajno i ne – nije poklon od kosmosa. 🙂 Kako bi naš lokalni dostavljač preveo signal ka drugom kontinentu, on plaća putnu naknadu a prelazak putem tog kabla. Internet povezanost je kao proizvod koji stiže do nas, krajnjih klijenata po krajnjoj ceni.

Globalna mreža je sastavljena od velikog broja odvojenih uzajamno povezanih mreža različitih veličina i mogućih povezanosti sa drugim mrežama. Postoji nezvanična definicija dostavljača povezanosti, donekle po veličini njihovih mreža i više po uzajamnoj povezanosti sa drugim mrežama. Postoje tri nivoa povezanosti:

Prvi (Tier 1) nivo predstavljaju veliki dostavljači povezanosti sa velikim mrežama koje grade takozvani „stub interneta“ (Internet backbone). One razmenjuju povezanost između kontinenata i država. Mreže prvog nivoa razmenjuju međusobnu povezanost bez plaćanja jedna drugoj. Zato su one korisne jedna drugoj, a isplatu uzimaju od njihovih klijenata – najčešće dostavljača drugog nivoa. Vlasnici mreža nivoa 1 su i najveći dostavljači internet povezanosti. Neki od njih su: Lumen Technologies (staro ime CenturyLink)Telia CarrierNTTGTTTata CommunicationsTelecom Italia.

Internet dostavljači i tehnički problemi

Šta se dešava kada se neko od ovih velikih dostavljača suočava sa tehničkim problemima? Jedan svež primer je 30. avgust 2020. kada je problem sa uslugama Lumen Technologies uticao velike kompanije Cloudflare, Amazon, Twitter, Xbox Live i mnoge druge. Ovaj problem sa globalnom povezanošću je doveo do smanjenja saobraćaja na internetu od 3,5%.

Because this outage appeared to take all of the CenturyLink/Level(3) network offline, individuals who are CenturyLink customers would not have been able to reach Cloudflare or any other Internet provider until the issue was resolved. Globally, we saw a 3.5% drop in global traffic during the outage, nearly all of which was due to a nearly complete outage of CenturyLink’s ISP service across the United States.

https://blog.cloudflare.com/analysis-of-todays-centurylink-level-3-outage/

Drugi (Tier 2) nivo predstavljaju dostavljači koji su obično klijenti dostavljačima prvog nivoa. Oni obično imaju uzajamno korisne odnose sa drugim mrežama.

Treći (Tier 3) nivo predstavljaju oni koji zakupljuju povezanost sa internetom od dostavljača drugog nivoa. Dostavljači trećeg nivoa su najčešće lokalni internet dostavljači interneta za manje gradove i regione. Lokalni dostavljač dostavlja samo tačku za pristup internetu. To su firme koje vi, kao krajnji korisnici, koristite da biste imali Internet kod kuće.

Internet za poslovne klijente

Poslovni klijenti koriste internet povezanost direktno od dostavljača drugog nivoa koji nude posebne uslove, veću brzinu, kapacitet i garanciju kvaliteta.

Na primer, naš data centar u kom se nalaze hosting serveri sa veb-sajtovima naših klijenata koristi dva velika dostavljača drugog nivoa. Ovi dostavljači imaju direktnu povezanost sa dostavljačima prvog nivoa, a odvojeno imaju svoju direktnu povezanost sa drugim mrežama i tačkama na internetu.

Ima i drugih složenijih povezanosti, kao, na primer, IXP (Internet Exchange Points). Tačka razmene interneta je fizička infrastruktura koja dozvoljava raznim dostavljačima interneta da razmenjuju saobraćaj između njihovih mreža na osnovu uzajamnih partnerskih odnosa, što dozvoljava da se saobraćaj razmenjuje bez naplate.

I tako već znamo da internet nije ničije vlasništvo i besplatan internet ne postoji – bar ne za sada. I pre nego što pitate – besplatne Wi-Fi tačke za pristup su besplatne za korisnike, ali ne i za njihove vlasnike.

3. Svi korisnici imaju jednaku povezanost sa internetom

Ovaj mit može da bude sagledan sa dve strane.

Prvo sa te da je internet jedan za sve, to jest resursi mreže su jednaki i jednako dostupni za sve. Ali, svaki dostavljač internet povezanosti može da praktikuje neku vrstu kontrole saobraćaja ili da utiče na našu sposobnost pristupa sadržaja na mreži.

Drugo sa te da je veza ka internetu jednaka, odakle proizlazi shvatanje da se jedan sajt učitava za jednako vreme od strane svakog posetioca. Na primer – ako se kod mene određeni sajt učitava za dve sekunde, onda će se i posetiocu iz Afrike učitati za 2 sekunde.

Realno postoje razlike u povezanosti koje proizlaze od prenosive sredine u kojoj se ostvaruje komunikacija između korisnika i servera.

Sagledaćemo obe strane mita odvojeno.

Mrežna neutralnost

Mogućnost kontrole pristupa i internet saobraćaja od strane dostavljača internet povezanosti izaziva i potrebu za „mrežnom neutralnosti“ (Net neutrality). Ovo je princip po kom dostavljači internet povezanosti treba da tretiraju komunikacije na internetu podjednako i da ne diskriminišu ili drugačije naplaćuju u zavisnosti od korisnika, sadržaja, veb-sajta, platforme, aplikacije, vrste uređaja, mesta ili metode komunikacije.

Sa principom mrežne neutralnosti se povezuje i ideja „otvorenog interneta“ (Open Internet) koja se tiče sadržaja na mreži. Prema ovoj ideji resursi na internetu treba da budu podjednako dostupni svim korisnicima, kompanijama i organizacijama, bez promenljivih faktora koji zavise od finansijskih motiva internet dostavljača.

Internet povezanost i Evropska Unija

EU ima poseban propis za neutralnost mreže. Cilj propisa je da uspostavi zajednička pravila za garantovanje jednakog tretiranja saobraćaja pri dostavljanju usluge za pristup internetu i za zaštitu prava krajnjih korisnika.

Internet povezanost van Evropske Unije

Države izvan EU imaju svoja shvatanja o mrežnoj neutralnosti, a u nekim se uopšte ne prilažu pravila o zaštiti ovog principa. U Kini, na primer, internet dostavljači imaju važnu ulogu u regulisanju pristupa resursima na internetu. Ova regulacija se zove „Great Firewall“. S jedne strane se blokira spoljašnji pristup resursima u unutrašnjoj mreži, a s druge se, svojim građanima, blokira pristup do određenih spoljašnjih resursa i usluga na internetu.

Tako da internet nikako nije jedan za sve ljude na svetu. Sa te tačke gledišta se možemo nazvati srećnim što u našoj državi nismo ograničeni kada je u pitanju mrežna neutralnost. Zamislite samo da nemamo pristup Wikipediji…ili Facebook-u!

Razlike sa prenosne sredine

Komunikacija na globalnoj mreži se ostvaruje putem signala koje klijent i server razmenjuju. Ovi signali putuju kroz različite sredine, mreže, kablove i različit broj uređaja.

Svaka mrežna komponenta kroz koju prolazi signal usporava njegovu brzinu. Veće usporavanje signala dolazi ne samo od dužine njegovog puta kroz kablove, već i od uređaja kroz koje prolazi.

Tako da ako, na primer, imate internet povezanost putem mobilne mreže, signal će proći:

  • Sa domaćeg rutera bežično do bazne stanice mobilnog provajdera;
  • Od bazne stanice preko nekoliko unutrašnjih uređaja do graničnog rutera dostavljača;
  • Od rutera susedne mreže do nekog rutera stubne mreže ili IXP tačke;
  • Odatle do rutera dostavljača koji obezbeđuje internet povezanost serveru;
  • Na kraju stiže do krajnje destinacije – mrežnog interfejsa servera.

Svaki od ovih uređaja na putu signala dodaje još nekoliko milisekundi usporavanja. Goreopisani put signala je samo jednosmeran, ali nakon što server primi ovaj signal, on uzvraća odgovor drugim signalom koji će proći kroz nekoliko uređaja.

Koliko više uređaja i dužine kablova ima između korisnika i servera, toliko je usporavanje signala veće.

Mrežno usporavanje

Zajedničko usporavanje veze sa svih mrežnih komponenti se zove mrežno usporavanje (latency) i meri se u dva smera – odlazak i povratak signala. Internetu nije toliko važno nakon koliko vremena će stići signal do cilja, već nakon koliko vremena će stići do cilja (servera) i vratiti se nazad do izvora (klijenta). Merenje vremena za odlazak i povratak signala na kompjuterskim mrežama se zove Round-trip Time (RTT) i testira se putem ping-a. Što je veće mrežno usporavanje, to će sporija biti veza.

Prilikom povezanosti #1 🐌 signal prolazi kroz mnogo duže rastojanje od odvojenosti klijenta i servera. Na putu signal prolazi kroz mnoštvo uređaja koji ga usporavaju. Zato, iako je rastojanje po pravoj liniji vazduha manje nego pri povezanosti #2, veza će biti sporija jer je mrežno usporenje veće. Ovaj korisnik će učitati sajt za, na primer, 2 sekunde.

Pri povezanosti #2 🚀 skoro da nema prepreka u signalu. Iako su klijent i server međusobno dalji nego pri povezanosti #1, veza će biti brža, signal će stići do cilja i vratiće se nazad brže. Ovaj korisnik će učitati sajt za 300 milisekundi. Ova povezanost, međutim, je idealizovana i ne postoji u realnosti. Nije praktično da se između svakog klijenta i servera rastegne po jedan kabl i umesto toga signal prolazi kroz pletivo mreža i uređaja.

Povezanost korisnika na internetu je drugačija jer je drugačiji njihov internet dostavljač, mreža i povezanost sa drugim mrežama.

Satelitski internet

Nismo spomenuli i satelitski internet koji, u suštini, čini ovaj mit interesantnijim. Trenutno je usporenje prilikom komunikacije putem satelita u geostacionarnoj orbiti ~500 milisekundi. Ovo usporenje je previše veliko, pogotovo za komunikaciju poput audio/video razgovora. Ali u daljoj (ili bliskoj?) budućnosti, putem satelitskog interneta će ovaj mit postati tačan.

Velike kompanije poput Faebook-a, SpaceX-a i Google-a planiraju da urade nešto po pitanju dostupnosti satelitskog interneta. SpaceX planira postavljanje više od 4000 satelita u niskoj orbiti (LEO) koji će izgraditi buduće satelitske grupe (klastere). Ovaj način raspoređivanja povezanosti, kako opisuje SpaceX u svom zahtevu, obećava brzinu do 1Gbps po korisniku i niske vrednosti usporenja – oko 25-35 milisekundi.

Živi bili pa videli! 🙂


Pretplatite se na naš SuperBlog kako biste prvi saznali najvažnije i korisne novosti iz sveta web-a i savete o vašem sajtu i digitalni razvoj.

Magdalena Vasev
Magdalena Vasev
Marketolog u IT-ju, IT-jevka u marketingu: Magdalena ima mnogo nadimaka i još više interesovanja. Razapeta između kreativnosti i logike, trudi se da svakodnevno nauči nešto novo i u istoj meri naučeno podeli sa drugima. Diše digitalno - živi socijalno.
0 0 гласови
.
Pretplata
Obavesti me ukoliko
guest

0 Comments
Уграђене повратне информације
Погледај све коментаре